rokoko
Rokoko je francuska riječ koja znači "barok" u smislu "prekomjerno okićene" umjetnost rokokoa pojavila se kao međunarodni stil oko 1720. godine i ostala popularna do sredine 1760-ih. Karakteriziraju ga asimetrične kompozicije, bujna dekoracija i prikaz senzualnog oduševljenja aristokratskim temama. Stil su pionirirali umjetnici poput Françoisa Bouchera (1703-1770) i Nicolasa Lancreta (1690-1743) iz Francuske; Giovanni Battista Tiepolo (1696-1770) i Giovanni Battista Piazzetta (1682-1754) u Italiji; i Sir William Beechey (1753-1839), John Flaxman i Thomas Gainsborough (1727-1788) u Engleskoj. Rokoko se pojavio kao stil nedugo nakon završetka razdoblja baroka. Iako dva stila dijele karakteristike, umjetnici rokokoa smanjili su intenzitet i dramatičnost baroknih kompozicija. Oni su se takođe usredotočili na teme koje su više sekularne nego religijske ili mitološke poput portreta, mrtve prirode i krajolika. Rokoko je prethodio neoklasicizmu u Francuskoj, ali ga je kasnije zamijenio sredinom i krajem 18. vijeka. Prije toga, rokoko se također već neko vrijeme širio Europom, i premda nikada nije postao toliko popularan u sjevernoeuropskim zemljama poput Njemačke i Poljske kao drugdje, ipak je snažno utjecao na umjetnost tih regija. Namjera umjetnika rokokoa bila je prikazati snažne osjećaje i osjećaje na svojim slikama. Također su željeli pružiti ugodno iskustvo za posmatrača, pa su često uključivali male šale ili skrivene detalje koji su se mogli vidjeti samo iz određenih uglova ili koji su izgledali drugačije ovisno o svjetlu ili sjeni. Umjesto doslovnog pristupa temama, umjetnici rokokoa prikazivali su scene koje su sugerirale emocije i ideje uz upotrebu boja i mašte. Preciznije, umjetnici rokokoa primijenili su svjetlije boje na svojim slikama i često su koristili pastelne nijanse. Također su preferirali manje detaljna područja kako bi se boja mogla još više istaknuti. Njihov cilj nikada nije bio prikazati idealizirane scene, već radije stvaranje ugodnih umjetničkih djela.